feniksovo pero

Baš je slatka. I draga.
Zabavlja me pričama o svekrvi, o prvim koracima svog djeteta.
Priča mi o baš cool cipelama i suknjici koju je vidjela na rasprodaji.
Ja slušam a ona brblja, ne zatvara usta.
Ruga mi se kada joj kažem da ustajem pola sata ranije svako jutro jer volim započeti dan sa šalicom kave i barem par stranica knjige.
To joj je jako smiješno.
Zatim se zadubi u novine i gleda slike, pa pročita pogrešno neki naslov.
A onda okrene glavu prema meni i zgranuto me pita:
Zar Clinton više nije predsjednik Amerike?!

Pada dosadna kiša.
Ti i ja koračamo ulicom i držimo se za ruke. Tužan si.
Tumačim ti da nije loše biti drugačiji, biti poseban.
Djeca su okrutna, kažem ti.
A ti svejedno budi dobar prema svima.
Budi siguran da će ti se dobro dobrim vratiti.
Tvoja mala duša to još ne može shvatiti.
Pa tek ti je deset godina. Budi strpljiv, dušo. Budi strpljiv.

Odlučila tako moja mala obiteljska zajednica otići u kino i pogledati Arthura i Minimejce. Jedan običan dan u tjednu. Četvrtak. Pih, baš i nije neki dan za kino. Nema veze što smo zanemarili činjenicu da je prvi dan prikazivanja uratka dičnog Luc Bessona i da smo dotični film krenuli pogledati baš u Cinestar. Glavno da smo si karte putem Interneta rezervirali. Kakav optimizam!
Došli mi čak više od sat vremena ranije. Podići karte pa mirno prošetati. I baš kad smo ležerno izašli iz lifta koji nas je doveo iz garaže s minus trećeg nivoa (tu mi je optimizam već poćeo slabiti), prizor koji smo ugledali oduzeo nam je dah. Trebalo je stati u red za blagajne, ali niti mjesta za stati nije bilo.
Količina ljudi - neviđena! Po ne znam koji put ostala sam zapanjena pred silnom ljudskom izdržljivošću. Svi smo dalje pokorno stajali u redu čak i u trenutku kada smo postali svjesni da će nam svima po redu rezervacije biti poništene jer je onih pola sata do projekcije filma odavno prošlo. A da nada umire posljednja bio je sljedeći zaključak moje još uvijek prisebne glave. Film počinje za petnaestak minuta, ispred nas je još par ljudi. A u trenutku najsilnijeg očaja moja, sada ne više tako prisebna glava, počela se naslađivati najodurnijim slikama i prizorima iživljavanja na jadnoj prodavačici karata, u slučaju da nakon sat i petnaest minuta torture ne dođemo do papirića ključnih za naš ulazak u kino. Palo mi je na pamet da ta žena vjerojatno riskira život svakodnevno za dobrobit kulture ovoga grada, pa bi joj ispred kojeg multiplexa trebalo podići spomenik. Zaslužila ga je više nego kumica na Dolcu. Ali u tom posljednjem očajničkom trenutku već sam se vidjela kako skačem preko pulta kao podivljala zvijer, zarivam joj očnjake u grlo, čupam kosu, guram joj dva prsta u oči i parkirnu kartu u guzicu.
Pa kada smo napokon došli do nje, nije niti pogledala moje izbečene oči i pjenu koja mi se lagano počela skupljati oko usta, već nam je potpuno mirnim glasom rekla da nam je rezervacija poništena ali da su slobodna neka druga četiri mjesta, čak u istom redu. Hmm... Izbrojali smo do deset i pojurili kupiti kokice. Stigla sam se čak i popiškiti. A bogme smo uživali i u filmu. Optimizam je jedna genijalna stvar i ponekad se ipak isplati

Šest mjeseci nije napisala ništa.
Slike su u glavi bile sleđene i čekale globalno zatopljenje.
Namnožile su se, prespavale ljeto, jesen i dočekale zimu.
Medvjedi u Sibiru ove godine ne spavaju zimski san.
Pa neće ni ona.
Kraj godine pogodan je za generalnu čistku.
Čistka slijedi...

I tako ja neki dan čavrljam s kolegicom na poslu o tome kako kada nemaš djecu, a u planu su ti, imaš potpuno iskrivljenu viziju života s njima. Uhvatio nas je smijeh kada smo se sjetile izjave jedne naše, sada trudne zajedničke prijateljice, odnosno slike koju ona ima u svojoj glavi o majčinstvu: "Kako je to lijepo. Uvijek sam maštala o tome kako će se dijete igrati na tepihu, a ja ću kraj njega bezbrižno čitati i gledati ga s kauča." Ha, ha! Idilične slike obitelji iz američkih filmova i reklama kojima nas svakodnevno doje. A naročita idila zavlada na Božić. Dok u reklamama cijela obitelj ozareno priprema božićno slavlje, rumena dječica kite bor, mama (naravno, besprijekorno sređena) peće kolače a otac je svima na raspolaganju, ponosan, sretan, ushićen, sa suzom u oku, stvarnost je potpuno drugačija. Otac obitelji danima njorga da je Božić obična iskomercijalizirana bedastoća i neka mu, za Boga miloga, ugasim te ljigave božićne pjesme jer mu se od njih povraća, ja u lokvi znoja pokušavam pokupovati posljednje poklone (za dvadesetak ljudi uže obitelji) i ispeći kolačiće do kraja (naravno da ih i ove godine moram imati više od moje sestrične Anite), dok pritom nejakoj dječici vičem: Budale jedne, ne verite se na bor, sve će se srušiti! Porazbijano je već brdo kuglica i dok jednom rukom vadim kolače iz pećnice i pritom ih više nemam gdje slagati, drugom rukom vučem cijev usisivača i pokušavam počistiti krš. Ličim si na jedan lik iz crtića. Znam i koji. Elastika iz Izbavitelja. Naravno i ona je majka ali se nekako može rastegnuti preko cijelog stana, srediti klince, muža i pritom se boriti sa kriminalcima i neprijateljima čovječanstva. Uh! Ali ja nisam Elastika. Čak su mi i kosti krhke i samo čekam da se raspadnem. To ti je idila! Kada je sve na kraju gotovo, padam u nesvijest od umora. Ali tek se sada moram srediti jer čeka nas cijela razdragana obitelj na večeri kod bake i tu tek kreće pravi kaos. Treba ti mjesec dana da se oporaviš od silnog stresa, gomile ljudi i povišenog raspoloženja. Toliko o obiteljskim idilama! Treba spašavati živu glavu. Ozarenih lica.

Već godinama odlazim svojoj izabranoj frizerki i vjerna sam joj kao vjeran pas. Pokorno joj dozvoljavam da se iživljava nad mojom glavom, pa plačući odlazim kući i svaki, baš svaki puta joj se ponovno vraćam. I moja se nevolja tako neprestano vrti u krug. Kao da smo vezane pupčanom vrpcom. Otići drugom frizeru doživjela bih kao prevaru. U emotivnom bi smislu to za mene značilo kao prevariti muža, iznevjeriti sestru ili najbolju prijateljicu. I dok ona svojim neznanjem i nedostatkom vještine od moje kose radi neviđene strahote, a mene pretvara u nakazu od koje bježe mala djeca trčeći uplakana majkama, misleći da su vidjela neko strašno mitsko čudovište, ja trpim, strpljivo čekajući da kosa naraste, pa joj ponovno dajem priliku, uvjeravajući samu sebe da ovoga puta neće pogriješiti i da će sigurno ispasti dobro. Aha! Baš sam prava nepopravljiva naivčina, još k tome meka srca. Ili sam naprosto blesava! Još mi za te strahote besramno uzme i novac! Uzela ga je čak i kada mi je spalila kosu i ostavila mi na glavi slamicu oko koje su danima nadlijetale ptice želeći na mojoj glavi saviti gnijezdo, jer udobnije mjesto za svoje male ptičice nisu mogle pronaći. Pa sam ih morala okrutno tjerati gađajući ih iz zračnice, jer usprkos mom premekom srcu ipak nisam mogla preuzeti tu odgovornost i u okomitom položaju provesti ostatak života, pazeći pritom u svakom trenutku da te male goluždravce ne napadne neki gladni grabežljivac. I kada je spaljena kosica narasla, ja sam opet sjela u stolicu za mučenje kod moje obožavane krvnice koja mi je ovog puta napravila frizuru ZET-ova djelatnica. Moja baka ovoga trenutka ima moderniju frizuru od mene (baš razmišljam da se prebacim kod njene frizerke).
Danima sam odbijala izići iz kuće. Nisam mogla otići čak niti po dijete u vrtić. A kada sam se ohrabrila i ušla u vrtić, sve su tete kolektivno zinule i pravile se da ne vide nikakvu promjenu na mojoj glavi i da im nije čudno što ptice više ne lete za mnom, pa jadne nikakve komentare nisu davale.
Da li je ipak došlo vrijeme da donesem jednu od najvažnijih odluka u svom životu i hladnokrvno uđem u neki pošteni salon? Hoću li biti dovoljno hrabra i odlučna da zatvorim jednu stranicu u svom životu i krenem drugim putem? Ili možda postoji nekakav plavi telefon koji zovu uplakane žene, pa ih isti štiti od pomahnitalih frizera i pruža im utočište i pritom traži sudsku zabranu približavanja žrtvi barem na dva metra. Ali moju frizerku niti to ne bi spriječilo da s razdaljine od dva metra bacačem plamena ne učini ono što je naumila. Vjerujte mi.

Televiziju, u principu, uopće ne volim gledati. Ako pogledam neki film, obično je taj unaprijed odabran iz tjednog TV programa ili iz videoteke. A najveći mi je gušt kada naletim na neki dobar horor (žanr koji inače ne gledam), kao na primjer Krug ili Uljezi. Ali, neku večer, ne znam što mi bi, čekajući na red za kupaonu, vrtim ja po kabelskoj, pa naletim taman na početak nekog hororčića osrednje kvalitete i naravno, ostanem priljepljena za ekran bruseći svoje inače dragocjene živce, do samoga kraja. Grom i pakao! Pa šta mi je to trebalo?!
Kao da ne znam da ću poslije skakati u zrak od straha pri pogledu na vlastitu sjenu. Nakon svakog takvog živcedrapajućeg filma moj dragi mora stajati pred vratima kupaone dok piškim, jer u svakom trenutku očekujem da će iz WC školjke iskočiti nagnjila ruka i uhvatiti me za moju zamamnu pozadinu. A što ću onda? Vrištanje mi sigurno neće pomoći. A dok perem ruke u ogledalu bi se moglo pojaviti lice aveti nekog davno pokopanog tijela ispod naše zgrade. Je, je. Možda je baš ispod naše zgrade davno zaboravljeno groblje indijanaca. Dobro, možda baš ne indijanaca. Pretjerujem. Možda groblje rimskog roblja ili možda turskih vojnika palih u neviđenom pokolju baš na našoj adresi. Brrr....
A ako pustim vodu u kadu njihova krv će preplaviti moju bijelu kupaonicu (jebem ti, tko bi to poslije oprao?). I čuti će se uzdasi i cvilež nesretnih duša zarobljenih u nekom međuprostoru svjetova baš na mjestu moje špajze.
Ako mi se posreći da živa izađem iz kupaone, ipak ću morati provjeriti da li se koji oživljeni leš skriva ispod kreveta i čeka pravi trenutak da me svojom ledenom, davno umrlom rukom uhvati za nogu i pritom fućne pajdašima zombijima da mi malo pokucaju na prozor da doživljaj bude veći.
Tu bi mogla doživjeti slom živaca, vrišteći istrčati iz ukletog stana i zauvijek se zamjeriti susjedima potpaljivanjem temelja proklete zgrade, urlajući pritom: "Iš đavole, iš!"
Prema tome, za mene je puno zdravije da se lijepo držim ljubića i okanim se vragova i njima sličnih spodoba. Da pustim koju suzu, pa da mi jedina briga budu maramice nadohvat ruke. Ako mi ih nije pokupio onaj zombi pod krevetom da začepi sve rupe svog raspadajućeg tijela. Mater mu njegovu!!

Zbog čega većina frajera misli i u svojim očima ispada poput pedera, tetkice, mekušca, ili nazovimo to kako god želite, ako samo malo više pažnje posvete svom izgledu?
Sinoć smo prijateljica i ja iz kože htjele iskočiti uvjeravajući naše muževe da žene ustvari vole njegovane i dotjerane muškarce. Ali ne! Dalje od običnog sapuna, jeftine kreme za brijanje i još jeftinijeg dezodoransa oni se ne žele ni pomaknuti.
Jednom sam svog muža nagovorila, nakon mjeseci kukanja zbog starih i ofucanih dlaka ispod pazuha, da ih jednostavno obrije i pusti da mu narastu friške. Poslušao me, zatvorio se u kupaonu pa izišao iz nje crven kao paprika, sa suzama u očima. OK, priznajem da sam se skoro ugušila od smijeha kada je podigao ruku i pokazao mi glatki, mirišljavi pazuh bez ijedne dlačice. Danima mi to nije mogao oprostiti, sramio se i jaukao kao da je zbog tog čina izgubio muškost. Dlake su ponovno narasle i meni nikako nije bilo jasno kako ga je jedno obično brijanje dlaka moglo toliko pogoditi i poniziti u vlastitim očima. Zar je svetogrđe riješiti se starog smrada? Ili ga baš taj smrad obilježava kao pravog muškarca?
I dok smo ih prijateljica i ja pokušavale uvjeriti da je dobro i nama ženama apsolutno prihvatljivo, čak poželjno da se malo bolje brinu za svoje tijelo i svoj izgled, napali su nas s parolama da su žene već dovoljno zla nanijele njima muškarcima, da uništavamo vlastite sinove od malih nogu i da zbog toga ima toliko puno pedera, te da je sve više frajera opasno feminizirano, a to ženama nije i ne može biti prihvatljivo. Razgovor je bio završen kada je muž moje prijateljice sav iznerviran počeo vikati:
- Dobro, boravit ću u kupaoni triput duže nego do sada, lickat ću se raznoraznim kremicama protiv bora, strija, preparatima za samozatamnjenje, trošit ću brdo love za najskuplje parfeme, odlazit ću na manikuru, pedikuru, a ako želite ugradit ću i malo silikona u usnice. A nakon toga garantiram vam da me nijedna od vas više neće jebati pol posto!!!
Nakon te bujice ogorčenja koja je provalila iz njega svi smo popadali sa stolica od smijeha, a moja prijateljica i ja morale smo priznati poraz. Jer, kad malo bolje razmisliš, taj tipičan primjerak muškog roda, na kraju krajeva, ipak ima pravo.

- U ovom smo hotelu bili na medenom mjesecu – priča mi Sonja, sjetnog pogleda, gledajući u daljinu gdje se nadziru obrisi najvećeg hotela na otoku, dok pristajemo u luku. Jutro je. Djeca veselo trčkaraju oko naših nogu, nestrpljivo čekajući da brod pristane, veseleći se izletu.
Ispod oka gledam Sonju i ne znam da li mi se čini ili sam u njenim očima vidjela trag očaja koji obično vješto skriva. Šutim. Ne želim da moje riječi budu razlog još veće patnje. Ona prebire prstima po pletivu svoje torbe, ne gleda me, par puta otvori usta da nešto kaže, a onda progovori tiho kao da su riječi upućene njoj samoj:
- Kako sam samo mrzila tatu koji mi je dan prije vjenčanja rekao: Sonja, nije on čovjek za tebe. Vikala sam na njega optužujući ga da se miješa u moj život, u moje odluke, da mi ne želi sreću i da me boli dupe što on misli o Marku. Voljela sam ga. Mislila sam da sam donijela najbolju odluku u svom jebenom životu. Znaš, još uvijek čuvam haljinu koju sam tog ljeta nosila na svom medenom mjesecu. Broj trideset i osam. Kako sam samo stala u nju? -
Sada se ljuti. Stisnula je usnice, namrštila obrve, a ja gledam u to golemo tijelo i pitam se kako je samo dozvolila da se pretvori u tu masu bez oblika. Za jednu mladu ženu sto kila je ipak previše.
- Sonja, Marko je otišao. Zar ne misliš da je sada pravi trenutak da poradiš na sebi. Smršavit ćeš, dovesti se u red. Ti to možeš. Preuzet ćeš kontrolu nad svojim životom. -
A ona odmahuje glavom i u meni budi želju da je pljusnem, da vičem, ali umjesto toga samo pitam:
- Zar je moguće da u tebi nema niti malo volje, inata da mu pokažeš da ti je bolje bez njega? -
- Ma nisam ti ja od inata…- kaže ona malodušno buljeći u svoje debele ruke.
- Ali inat je ovih sto kila koje si natukla u par godina – sad već povisujem glas i po prvi puta razumijem Marka koji je svakodnevno vodio sa njom ovakve besmislene razgovore koji nisu vodili nigdje. Imao je ženu koja nije marila za kuću, ženu koja mu nikada nije opeglala niti jednu košulju, ženu koja se nikada nije poigrala sa djetetom, izvela ga u park. Svakoga je dana odlazio nakon posla k mami na ručak jer doma ga je čekao samo sendvič koji bi si sam napravio sa gomilom salama, sira i majoneze u najvećim pakiranjima koje nikada nije nedostajalo u frižideru. Godinama je gledao masu koja postaje sve veća sjedeći pasivno pred televizorom, kompjuterom ili čitajući neku knjigu. Vremenom je prestao ulaziti u njihovu spavaću sobu ne mogavši više podnijeti u vlastitom krevetu smrad luka, neopranih nogu i prdeža od graha iz konzerve. Kupio je motor bježeći na njemu daleko od nje. Sve češće je noći provodio negdje drugdje, sve dok se jedno jutro nije vratio, spakirao kofere pa otišao zauvijek. Sonja nije plakala. U svojoj je okrutnosti mrzila njega, a ne sebe. Činom stupanja u brak zahtijevala je odanost i ljubav ne dajući pritom ništa za uzvrat. Jer njena jedina ljubav bila je usmjerena prema vlastitom želucu. A Marko i danas ima noćne more, sanjajući taj želudac koji proždire sve pred sobom.
Brod pristaje u luku. Izlazimo i ja u gužvi držim za ruke svog i njezinog sina, pomažući im da siđu niz uske stepenice, okrećući glavu u potrazi za Sonjom. Nije trebalo dugo da primijetim veliki, šareni natpis FAST FOOD koji blješti izdaleka. Spuštam pogled ispod natpisa i vidim Sonju kako u groznici trpa u usta dupli hamburger kao da joj je posljednji.
Marko je pobjegao, a ja se pitam da li će ona ikada uspjeti pobjeći od same sebe, suočiti se sa stvarnošću, priznati si da je sama krojač svoje sudbine i da život ne voli slabiće koji se kriju pod krinkom snage, bahatosti i egocentričnosti ispod parola: ja sam takva i kao takvu me morate bezuvjetno prihvatiti i voljeti.

Tog sudbonosnog dana sreli su se kod zajedničkog prijatelja. On, najpoželjniji neženja u društvu, naočit momak, intelektualac, nepopravljivi romantik i prilika kakva se ne propušta. Ona, poprilično mlađa od njega, neiskusna, zgodna i sama.
Stisak ruke, kratak razgovor, par dubokih, znakovitih pogleda i ljubav je planula. Amorove strelice prodrle su duboko u njihova srca, a truba je oglasila početak jedne obećavajuće veze.
Dogovoren je prvi spoj. Sami. Njih dvoje.
Njenu nervozu dodatno je pojačalo njegovo kašnjenje od kojih pola sata. I dok je tako izgubljeno stajala pod satom i čekala njega, anđeosko biće koje nije dolazilo, oči su joj se napunile suzama. Nikada si niti za jedan spoj nije dala toliko truda. Cijeli jedan dan priprema bio je iza nje. Na njoj najljepša haljina, besprijekorna šminka. Blistala je samo za njega.
I kada je pomislila, sva slomljena, da čovjek kao on nikada ne bi izišao sa djevojkom poput nje i kada je napravila prvi korak da se vrati kući, pa u miru isplače svoj jad, začula je kako je doziva taj dugo očekivani glas. Trčao je bez daha prema njoj i preklinjao je da mu oprosti jer, zadržale su ga neke neplanirane stvari. Njenoj sreći nije bilo kraja. Ipak je došao.
Dok su zagrljeni sjedili u kinu, znala je da je to čovjek s kojim želi provesti svoj život. Opustila se u njegovim rukama i poželjela da potraje zauvijek.
Kao pravi kavalir, nakon kina ponudio se da je otprati kući. I dok su zaljubljeno stajali u tramvaju i gledali jedno drugo u oči, njeno lice je problijedilo a sitne kapljice znoja orosile su joj kožu.
- Što ti je? Zar se ne osjećaš dobro? - upitao ju je pun ljubavi.
Nije mu mogla odgovoriti jer njena su crijeva u tom trenutku najavila revoluciju. Ako ne iziđe iz tramvaja, posrat će se tu na licu mjesta pred njegovim i pred očima ostalih putnika nasred vagona.
Vrata su se otvorila, a ona je izletila pa potrčala prema prvoj veži. Trčao je za njom, a ona je vikala:
- Ne, nemoj me pratiti! Ostani gdje jesi! -
Stao je kao ukopan misleći da je negdje pogriješio...
A onda je začuo rafal. Tamo negdje iz mraka. Revolucija je započela.
Začuo se zvuk nalik topovskoj granati popračen praštanjem niza minobacača. Upalila su se svjetla okolnih prozora, a on je u mraku nazirao siluetu svoje princeze kako čuči iznad produkta svoje nervoze. Prestravljen čuvao je stražu i čekao da iziđe iz grmlja. A ona nije mogla izaći. Čekala je da on ode, da pobjegne i zaboravi što brže tu neugodnu epizodu. Uvjerena da ga više nikada neće vidjeti, izvukla se i posramljeno zakoračila na ulicu, spremna da uskoči u prvi tramvaj i da petama vjetra. Ali on je čekao. Ostao je. I tu je još uvijek. Uz nju, nakon trideset i pet godina braka. I priča unucima tu romantičnu priču, kako ljubav pobjeđuje sva sranja.